preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
vijesti

DJECA, RODITELJI I (NE)USPJEH

Kraj je nastavne godine za većinu, za one koji su uspjeli „imati sve pozitivno“. Za one koji   imaju negativne ocjene nastava traje još neko vrijeme.

U koju kategoriju pripada vaše dijete? Je li „uspješno“ prošlo razred ili se još trudi? Možda  nije prošlo razred, odnosno mora ga ponavljati iduće školske godine. Kako procjenjujete njihov uspjeh? Kako im pokazujete svoje mišljenje i stavove po pitanju njihovog školskog uspjeha? Kako ih nagrađujete ili kažnjavate za (ne)uspjeh?

Vrlo važno pitanje roditeljstva danas je odnos prema djetetovom školskom uspjehu. Postali smo društvo u kojem se školovanje i akademski uspjeh iznimno naglašava. Čini se kako bi svi trebali biti odlični učenici koji će završiti fakultete i biti akademski građani. Biti roditelj u takvom društvu velik je izazov. Mnogi se roditelji s pravom pitaju kako trebaju odgajati svoju djecu, s obzirom da je pritisak jak, i što će za njihovu djecu biti najkorisnije. Odgovor dakako nije jednoznačan i nema čarobnog recepta, ali određene spoznaje o ljudskom funkcioniranju, osobito funkcioniranju djece i tinejdžera mogu vam značajno pomoći.

Osnovna svrha škole je upoznavanje s mnogim spoznajama važnima za naše adaptivno funkcioniranje u društvu u kojem se nalazimo. Ona nam također omogućava stjecanje znanja i vještina za obavljanje određenih poslova ili nas priprema za daljnje školovanje na fakultetu. Dakle, škola ne služi samo kao priprema za fakultet, ona služi i za stjecanje zanimanja koje možemo koristiti odmah nakon završetka te škole, a koje nam omogućava materijalnu sigurnost, ali i osobno zadovoljstvo u radu ako se bavimo onime što volimo, što nam se sviđa.

Mogli bismo prema tome reći da školu najčešće promatramo samo kao ustanovu u kojoj se zadovoljava krajnja čovjekova potreba, a to je potreba za samoaktualizacijom, odnosno ispunjavanjem vlastitih potencijala, ali ona također može imati značajnu ulogu u zadovoljenju ostalih ljudskih potreba. Naime, potreba za samoaktualizacijom je potreba koja se nalazi na vrhu Maslowljeve hijerarhije potreba. Prije nje potrebno je zadovoljiti fiziološke potrebe (disanje, hrana, voda, spavanje), potrebe za sigurnošću, ljubavlju i prihvaćanjem te poštovanjem (Maslow, 1954). Škola služi zadovoljavanju i tih drugih čovjekovih potreba. Djeca u školi razvijaju odnose s vršnjacima koji imaju bitan doprinos njihovom osjećaju važnosti, pripadanja, ljubavi. Također, odnosi s učiteljima i nastavnicima mogu kod djece izgrađivati osjećaj samopoštovanja i bliskosti.

Ipak, mi najčešće zanemarujemo sve ostale dobrobiti škole i usmjeravamo se samo na učenje informacija, odnosno vrednovanje djece prema ocjenama koje imaju. Sigurno neki od vas imaju djecu koja nemaju izvrsne školske ocjene, ali su jako napredovali u socijalizaciji i imaju drage prijatelje u školi ili se izvrsno snalaze u nekim izvanškolskim situacijama. Međutim, ako nam njihove ocjene nisu na zadovoljavajućoj razini, kao da ništa drugo nije važno niti vrijedno.

Što takav stav donosi? Najčešće nezadovoljstvo i frustraciju djeteta koje se stalno osjeća pod pritiskom da nikada nije dovoljno dobro i da nije cijenjeno. To također umanjuje njihovo samopouzdanje i samopoštovanje što može dovesti do podbacivanja i u drugim aktivnostima u kojima su bili uspješni. Roditelji i djeca su u stalnom konfliktu i takav odnos nije ni za koga koristan.

Kako se onda odnositi prema (djetetovu školskom) uspjehu?

  • prihvatite svoje dijete onakvo kakvo je, sa svim manama i vrlinama i iskazujte mu bezuvjetnu ljubav
  • radujte se djetetovim uspjesima i žalostite se s njim zbog njegovih propusta
  • učite dijete i pokažite mu da je znanje vrijednost te da stjecanje znanja može biti zanimljivo, pa čak i zabavno
  • uočite u čemu je dijete uspješno ili u čemu ono samo želi biti uspješno i poduprite ga u tome – tako povećavate djetetovu motivaciju i osjećaj kompetentnosti
  • pratite djetetov napredak i pohvalite ga za to, osobito kada usvoji neku vještinu ili radnu naviku
  • proslavite uspjeh uz motivirajuću poruku („Ti to možeš!“,  „Bravo, uspio si!“ , „Svaka čast za uloženi trud!“), uz neku manju ili veću nagradu (npr. neka stvar koju dijete želi ili putovanje) ili npr. slavljem u restoranu – naglasite da je to djetetov uspjeh kojeg je postigao svojim trudom
  • dopustite djeci da se bave onim što njih usrećuje, a ne vas (ili što mislite da bi bilo dobro za njega) – npr. ako dijete želi biti kuhar ili električar, nemojte ga forsirati da bude liječnik ili arhitekt
  • nemojte činiti sve da vaša djeca ne dožive neuspjeh – tako im otežavate postizanje samostalnosti što im može stvoriti teškoće u budućnosti, osobito kada više ne budu pod vašom „zaštitom“
  • objasnite djeci da su loše ocjene također poruka – potrebno je uložiti više truda i rada i djecu ne treba grditi nego im pružiti podršku u tome
  • učite djecu da je neuspjeh dio svačijeg života i pomozite djeci da ga prihvate te da se nauče s njim nositi, odnosno da po potrebi ulože veći napor i nastave dalje
  • djecu preosjetljivu na neuspjeh treba jačati za daljnja postignuća, a one koji su nemarni prema svojim obvezama treba suočiti s njihovom odgovornošću

 

I za kraj, ZAPAMTITE:
ne postoje idealni roditelji, ali uspješni su roditelji oni koji se stalno izgrađuju u svojoj roditeljskog ulozi i nastoje biti što bolji uzor i podrška svom djetetu u svim situacijama.

LITERATURA:

Anita Dujela. Roditelji i uspjeh djece. Osnovna škola „Srinjine“.

Centar Budi svoj. http://budisvoj.eu/bsblog/2016/12/13/uspjeh-djece/

Hrabri telefon. https://odrasli.hrabritelefon.hr/clanci/uloga-roditelja-u-skolskim-obvezama-djeteta/

Mamaklik. https://www.mamaklik.com/2017/10/07/dr-zoran-milivojevic-ko-je-odgovoran-za-neuspjeh-djeteta-u-skoli/

Maslow. A.H. (1954). MotivationandPersonality. NY: Harper&Row.

Ordinacija.hr. http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/treba-li-nagraditi-dijete-za-uspjeh-na-kraju-skolske-godine/

Tportal. https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/psihologinja-otkriva-zasto-se-roditelji-ne-znaju-nositi-s-djetetovim-losim-ocjenama-i-u-cemu-grijese-20171011/print

 

  :: opširnije :: 


objavio: Petar Rogina  datum: 21. 6. 2018. 19:22

Tinejdžeri, roditelji i motivacija

Nedostaje li tinejdžerima motivacije?

Odgovor na ovo pitanje može biti dvojak:  i da i ne, ovisno o kakvoj motivaciji govorimo.

Kada je u pitanju nešto što roditelji žele od svoje djece, kao npr. više truda, bolji uspjeh, veća ambicioznost itd., vrlo često tinejdžerima nedostaje motivacije za ispunjavanje navedenih roditeljskih želja ili očekivanja. Međutim, tinejdžeri su svakako motivirani raditi ono što oni žele (npr. odmarati, uživati), odnosno izbjegavati ono što ne žele (npr. posao).

Istraživanja motivacije pokazuju da postoje dvije vrste motivacije: ekstrinzična i intrinzična motivacija. Ekstrinzičnu motivaciju definiramo kao onu do koje dolazi pod utjecajem vanjskih faktora, npr. rad za nagradu ili izbjegavanje kazne. Primjer ekstrinzične motivacije je učenje za ocjenu, a ne radi osobnog interesa. Intrinzična motivacija je ona kod koje potreba za nekom aktivnošću dolazi iz unutarnjih pobuda, a sama aktivnost ili njezino značenje donosi zadovoljstvo, neovisno o vanjskim faktorima. Kao primjer ove vrste motivacije možemo navesti osobu koja svira neki instrument jer u tome uživa, a ne zato jer je netko prisiljava. 

Kako bi potaknuli svoju djecu na rad, roditelji ih pokušavaju ekstrinzično motivirati, najčešće nastojeći uvjeriti svoju djecu kako je nešto za njih dobro objašnjavajući im i nagovarajući ih. Ta objašnjenja ponekad uspiju, a ponekada ne. Za tinejdžere u otporu taj pristup može biti više razdražujući nego ohrabrujući jer odaje dojam stalnog roditeljskog nezadovoljstva onim što tinejdžer čini.

Ako takav pristup „ne upali“, roditelji dodatno pojačavaju ekstrinzičnu motivaciju djeteta nudeći mu nagrade za poboljšanje ponašanja ili prijeteći kaznama ako se ponašanje ne promijeni. Obje opcije za djecu mogu biti prihvatljive, ali i kontraproduktivne, osobito kod tinejdžera koji žele što više neovisnosti i samostalnosti. Iz tog razloga, puno je snažnija intrinzična motivacija tinejdžera jer su tada oni sami izvor utjecaja i smjera svog ponašanja, npr. „Brinem o pisanju zadaće jer je to moj posao, a ne mojih roditelja“. Istraživanja su pokazala da učenici koji su intrinzično motivirani ulažu puno više truda u učenje, uporniji su, uče s razumijevanjem i koriste više različitih načina kako bi uspjeli nešto naučiti.

Kako roditelji mogu pomoći djeci da razviju intrinzičnu motivaciju?

Kako bi potaknuli vlastitu motivaciju djeteta, roditelji mogu dijete izložiti okolnostima ili stvoriti takve okolnosti koje stimuliraju osobno zanimanje za nešto, a zatim se moraju uzdržati od preuzimanja zasluga za njihov razvoj.


Važno je pomoći djeci da što jasnije uvide što je ono što ih zanima i koji su njihovi ciljevi. Ukoliko vaš tinejdžer želi upisati fakultet (fakultet je cilj u ovom primjeru), pomozite mu odrediti što je sve potrebno kako bi se uspješno upisao na taj fakultet te ga po mogućnosti i završio, a zatim ga podsjetite na nužnost njegovog doprinosa u ostvarenju tog cilja. Kako smo već spomenuli, tinejdžerima je važno da se osjećaju samostalni, a na ovaj način im pomažete uvidjeti kako to mogu i ostvariti. Ponekad će im biti važno priznati da postoje i određene stvari koje u životu moramo napraviti iako nam se ne sviđaju kako bismo kasnije mogli doći do onoga čemu težimo.

U nastavku ćemo navesti nekoliko dodatnih savjeta koji vam mogu pomoći u stvaranju ili podizanju motivacije vaših tinejdžera:

  1. Obratite pažnju: iako vaša djeca više nisu tako mala, njima je i dalje važna vaša pažnja i podrška. Najmotiviraniji učenici jesu oni čiji roditelji pokazuju istinsko zanimanje za njihove obveze i spremni su im pomoći.
  2. Komunicirajte: razgovarajte sa svojom djecom o onome što se događa u školi, o obvezama koje imaju i situacijama koje su im taj dan bile važne. Ne zaboravite kontaktirati i profesore jer i oni također žele da vaša djeca budu uspješna.
  3. Nemojte tražiti opravdanja: nemojte opravdavati neuspjeh vašeg djeteta njegovom nesposobnošću ili situacijom. Objasnite svojoj djeci važnost njihove odgovornosti za uspjeh, ali neka vaša očekivanja budu realna, a vi primjer odgovornog ponašanja.
  4. Prepoznajte uspjehe: djeci koja imaju problema sa školskim obvezama, čak i minimalno poboljšanje predstavlja uspjeh. Pohvalite svoju djecu za njihov trud. Priznavanje uspjeha veliki je motivator.
  5. Veličajte snage: svi imamo drugačije sposobnosti, a fokusiranje na djetetove snage pomoći će im poboljšati njihove slabosti.
  6. Nikada ne odustajte: iako će vaša djeca doživljavati neuspjehe i frustracije, uz vašu potporu mogu postići svoje ciljeve. Pomozite djeci postaviti realne ciljeve i nikada im nemojte prestati pomagati da ih i ostvare.

 

 

LITERATURA:

Education.com. https://www.education.com/magazine/article/Motivating_the_Low-Achieving/

Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Psychology today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/surviving-your-childs-adolescence/201005/motivating-your-adolescent-perform

  :: opširnije :: 


objavio: Petar Rogina  datum: 19. 4. 2018. 21:40

Roditeljski autoritet

RODITELJSKI AUTORITET

 

        NIJE                                                                       JEST

       - bespogovorna poslušnost djeteta                         + mješavina poštovanja i povjerenja

       - manipulacija strahom                                          + proces – postupno se stvara

 

Gore navedeni prikaz roditeljskog autoriteta tek je oskudni opis onoga što on zapravo jest. Istraživanjem roditeljskog odgoja stručnjaci su zaključili da su dvije najvažnije komponente odgoja ljubav i granice. Kombinacijom ovih dviju komponenata dolazimo do četiriju najčešćih i uobičajenih odgojnih stilova:

 

Autoritarni odgojni stil

Ljubav                                                GRANICE

Ovi su roditelji zahtjevni, strogi, skloni prijetnjama i kaznama. Ne dopuštaju djeci sitne nestašluke i boje se da će razmaziti djecu. Očekuju veću zrelost od one koju dopušta dob djeteta, a djeci pružaju premalo pažnje i topline. Tipična rečenica kojom ovi roditelji najčešće objašnjavaju svoje odluke glasi: „Zato što ja tako kažem!“ Takva su djeca često nesigurna, ali mogu biti i agresivna, niskog praga tolerancije na frustraciju. Često su neuspješni u rješavanju problema i stalno brinu kako udovoljiti roditelju/autoritetu.

 

Autoritativni odgojni stil

LJUBAV                                                GRANICE       

Stil koji kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu. Potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i vode računa o djetetovim osjećajima. Takva su djeca samopouzdana, sigurna u sebe, visokog stupnja samokontrole, odgovorna.

 

Permisivni/popustljivi odgojni stil

LJUBAV                                  Granice

Ovaj odgojni stil  podrazumijeva emocionalnu toplinu, ali slabu kontrolu. Takvi roditelji su pretjerano emocionalno osjetljivi, pružaju veliku ljubav i podršku, ali postavljaju male zahtjeve, imaju slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem. Primarno zadovoljavaju sve djetetove zahtjeve i želje. Takva djeca su često sklona agresivnosti kada se susretnu s ograničenjima i trenutačnim neispunjavanjem želja i zahtjeva.

 

Indiferentni/nezainteresirani odgojni stil

Ljubav                                         Granice     

Za roditelje ovakvog odgojnog stila može se reći da zanemaruju svoju djecu jer su emocionalno hladni i imaju slabu kontrolu. Postavljaju male zahtjeve, nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, djetetu ne postavljaju granice. Nezainteresirani su za djetetove aktivnosti, zaokupljeni su sami sobom. Rijetko iskazuju roditeljsku ljubav. Takva su djeca  često sklona delikventnim oblicima ponašanja.

 

Vjerujem da ste se pronašli u ovim opisima, odnosno svoj odgojni stil. Način na koji odgajamo djecu izravno je povezan s našim autoritetom - je li on krut i strog kao kod autoritarnog odgojnog stila ili slab i nedosljedan kao kod permisivnog odgojnog stila.

Kako je iz samih opisa uočljivo, autoritativni odgojni stil ima najpozitivniji utjecaj na razvoj djeteta. Kombinacijom stalnog pokazivanja ljubavi i pažnje uz jasne i čvrste granice i pravila kod djece stvaramo pozitivnu sliku njih samih što blagotvorno utječe na njihov emocionalni i socijalni razvoj.

 

Međutim, roditeljski je autoritet lakše uspostaviti tijekom djetinjstva nego ga održati tijekom adolescencije. Mnogi roditelji imaju problem s autoritetom upravo u adolescentno doba njihove djece.

Zašto je tomu tako?

Glavni je zadatak mlade osobe u doba adolescencije stvoriti svoj vlastiti identitet neovisan o njezinim roditeljima. Adolescenti se bore s pravilima odraslih i ograničenjima jer žele uspostaviti veću samostalnost. Odlučni su djelovati po vlastitim uvjetima, prosvjeduju zbog nametanja zahtjeva i ograničenja njihove slobode. Sve je ovo dio uobičajenog procesa odrastanja i odvajanja od roditelja. U djetinjstvu, roditeljski autoritet daje djetetu strukturu i smjernice za život - roditelji izjavljuju što treba učiniti, a što ne, što je ispravno, što je krivo, što djeluje, a što ne djeluje itd. Djetetu su ove preporuke iznimno važne jer ih mogu usvojiti i slijediti bez potrebe da sami shvate u što vjerovati i kako se ponašati. Roditeljski je autoritet u ovom razdoblju temelj za sigurno i zdravo funkcioniranje djeteta. Iako adolescenti još uvijek trebaju savjete i zaštitu roditeljskog autoriteta, oni također trebaju više iskustva u stvaranju vlastitog autoriteta kako bi postali funkcionalno neovisni. Postupno prebacivanje veće količine odgovornosti na tinejdžere način je na koji im pomažemo u stvaranju vlastitog autoriteta. Jak roditeljski autoritet poguban je za razvoj neovisnosti kod adolescenata – ili će dijete i dalje u svojim dvadesetima biti ovisno o roditeljima ili će otići u drugu krajnost suprotstavljanja roditeljima iz inata (raditi protivno roditeljskoj volji samo zato što to oni traže, a ne zato što se adolescent s time ne slaže). U oba slučaja, prevelik autoritet odraslih može značajno negativno djelovati na budući život adolescenata.

Razdoblje adolescencije izrazito je turbulentno i za djecu i za roditelje. U nastojanju stvaranja vlastitog identiteta, adolescenti se često i bezrazložno suprotstavljaju roditeljima što kod roditelja izaziva zbunjenost, a često i ljutnju.

Kako se odnosi između vas i vaših adolescenata ne bi potpuno narušili, potrebno je da pokažete bezuvjetnu ljubav i razumijevanje za svoju djecu te da svoju dosadašnju ulogu „rukovoditelja“ u odgoju zamijenite ulogom „savjetovatelja“. Na taj ćete način i dalje moći pozitivno utjecati na odluke vašeg adolescenta, ali ćete mu ostaviti i dovoljno prostora za razvoj vlastite neovisnosti i identiteta što je za ovo razdoblje najvažnije!

 

 

Literatura:

Janičić-Holcer, J. (2007). Uspješan roditelj, uspješno dijete. Zagreb: Naklada Nika.

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Trebamo li brinuti? Priručnik o adolescentima za roditelje i stručnjake.

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.  http://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/izazovi  roditeljstva/odgojni-stilovi-roditeljstva/

Psychology today. https://www.psychologytoday.com/blog/surviving-your-childs-adolescence/201105/adolescence-and-parental-authority

  :: opširnije :: 


objavio: Petar Rogina  datum: 27. 3. 2018. 18:56

Ogledalce, ogledalce…

 

Roditelj provede dnevno u prosjeku 14,5 minuta komunicirajući s djetetom. Od toga 12,5 minuta potroši na kritiziranje djeteta i njegova ponašanja.

 

Koja je najčešća greška dobrih roditelja? Upravo gore navedena činjenica. U želji da zaštite svoje dijete i usmjere ga k ispravnom putu, roditelji se usredotočuju na davanje savjeta što ponekad prijeđe i u kritiziranje. Međutim, prije nego daju savjete, roditelji imaju jednu puno važniju zadaću – SASLUŠATI svoje dijete. Ovdje ne govorimo o slušanju koje bismo  mogli svesti pod izreku Na jedno uho ušlo, na drugo uho izišlo nego o aktivnom slušanju koje uključuje pažljivo saslušavanje onoga što nam dijete govori, uživljavanje u njegove osjećaje i stavove i iskazivanje razumijevanja za ono što govore. Važno je naglasiti djetetove pozitivne osobine, snage, mogućnosti, a ne usmjeravati se na ono što je pogrešno učinilo i isticati njegove poteškoće. Tek onda na red dolaze savjeti koji također trebaju, što je više moguće,  biti iskazani izjavama u pozitivnom smjeru (npr.: „Čini mi se da bi to mogao riješiti ovako…“, „Mislim da imam ideju kako se to može promijeniti“, „Imam prijedlog kako bismo se oko toga mogli dogovoriti“), umjesto negativnim izjavama („Ne smiješ to tako raditi“, „Nisi to dobro zamislila“, „Napravio si veliku grešku i nećeš je lako moći popraviti“).

 

Zašto je komunikacija tako važna?

 

Trenutci u kojima roditelji aktivno slušaju svoju djecu važni su za razvoj njihova samopouzdanja jer djeca tako razvijaju pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Da bi dijete voljelo sebe, treba imati osjećaj da ga roditelji vole, a roditelji to moraju pokazati.

Osim aktivnog slušanja, brižnost i toplina, postavljanje zahtjeva primjerenih djetetovoj dobi i sposobnostima te objašnjavanje svojih odluka pokazalo se kao vrlo uspješan odgojni stil kojeg u literaturi nazivamo autoritativnim stilom odgoja. Iako ovaj odgojni stil ne možemo nazvati receptom za dobro roditeljstvo, istraživanja su pokazala da roditelji koji svojoj djeci pružaju puno ljubavi i podrške uz istodobno postavljena jasna pravila, zahtjeve i granice odgajaju djecu visokog samopouzdanja koja su dobro adaptirana u društvu.

 

Samopouzdanje nije nešto s čime se dijete rodi. Roditelji su ključni za djetetov rast i razvoj, oni su njegovatelji i graditelji dječjeg samopouzdanja od najranije dobi.

Samopouzdanje je uvjerenje da smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke, svladavati izazove i promjene. Samopouzdanje je dio slike o sebi i odnosi se na procjenu vlastitih sposobnosti za obavljanje različitih zadataka ili oblika ponašanja. Uz osjećaj vlastite vrijednosti (naše uvjerenje kako imamo pravo biti sretni i kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo, ljubav i ispunjenje) samopouzdanje ima ključnu ulogu u izgradnji cjelokupne slike o sebi, odnosno samopoštovanja osobe.

Roditelji su obično prvi i glavni izvor informacija, oni su modeli od kojih djeca uče ponašanja i razne stvari. Dijete od roditelja dobiva povratne informacije o tome koliko je voljeno, dobro, pametno, lijepo i uspješno. Ako dijete ne dobiva takve informacije, vjerojatno će imati nisko samopouzdanje što u velikoj mjeri utječe na odnose s drugim ljudima, školski uspjeh, kreativnost te drugo.

 

Razdoblje adolescencije osobito je osjetljivo za razvoj samopouzdanja jer su djeca sklona vrednovati sebe prema onome kako ih drugi vrednuju. Dijete koje neprestano dobiva negativne povratne informacije od roditelja i drugih odraslih ili vršnjaka (npr. „Nisi ovo dobro uradio“, „Stvarno si glup“, „Pogledaj se, vidi kako si debela“) počinje se osjećati tužno, misli da nije dovoljno dobro, da ne može uspjeti, povlači se iz društva i počinje se gledati „iskrivljenim naočalama“ drugih. Nastaju negativne misli i osjećaji  što automatski narušava djetetovu sliku o sebi i rezultira niskim samopoštovanjem koje se odražava i na uspjeh u školi.

Takav učenik misli da ne može uspjeti, da ne može dobro riješiti test ili nešto učiniti, postaje plašljiv nesiguran i obeshrabren te se boji novih stvari. Učenici niskog samopouzdanja skloniji su udovoljiti pritisku vršnjaka i daju se nagovoriti na razne stvari ne bi li dobili pažnju i naklonost drugih. Ako se na vrijeme ne prepozna što je razlog da se učenik počinje tako osjećati i doživljavati, može se dogoditi da dijete počinje mrziti školu jer je doživljava kao negativno mjesto zbog takvog iskustva. Također, važno je na vrijeme ohrabriti dijete, biti podrška i ukazati mu na dobre strane i sposobnosti te da je vrijedan.

Za razliku od učenika niskog samopouzdanja, učenici visokog samopouzdanja su sigurni u sebe, vole svoje vrline i  svjesni su mana, osjećaju se vrijedno, uporni su, misle pozitivno i vjeruju da mogu uspjeti, poštuju sebe i druge, pažljivi su i brižni. Na neuspjeh gledaju kao na mogućnost učenja na vlastitim greškama. Druga djeca, ali i odrasli ih lako prepoznaju.Takvo doživljavanje sebe kao i pozitivne misli dovode do boljeg raspoloženja i otvorenosti za druženje.

 

Dragi roditelji, pokažite djeci svaki dan da ih volite, da vam je stalo do njihovih osjećaja, do njihovog mišljenja, da ih razumijete i da im želite pomoći. Suzdržite se od kritiziranja i pretjeranog savjetovanja. Pravim aktivnim slušanjem možete postići puno, osobito u ovom osjetljivom  i izazovnom razdoblju života vašeg djeteta.

 

SLUŠAJTE SVOJU DJECU, PRUŽITE IM PODRŠKU

I ODGOJITE SAMOPOUZDANE MLADE LJUDE!

 

 

Tekst djelomično preuzet sa stranice: www.istrazime.com

  :: opširnije :: 


objavio: Petar Rogina  datum: 21. 2. 2018. 14:47

Obitelj je najvažnija Vijest ima dokument u privitku

Kratka priča o odrastanju, odgoju i općenito važnosti obitelji.

Za pristup kliknite ovdje.

  :: opširnije :: 


objavio: Petar Rogina  datum: 22. 2. 2018. 10:34
 


Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


CARNet Loomen


Nikola Tesla

Nacionalni portal za učenje


e-Knjižnica


Škole.hr

ERASMUS+


Korisni linkovi
Dnevni tisak
 • CARNet
 • Skole.hr
 • Adventisti
 • Večernji list
 • Jutarnji list
 • Matura.hr


Sigurniji internet





preskoči na navigaciju